Centar za socijalnu skrb Sisak
Autori: Lovorka Prpić, Miljenko Bernfest
Arhitektonski ured: Zajednički projektantski ured Lovorka Prpić i Miljenko Bernfest / bxl studioStatus: izvedeno, natječajni radNamjena: javna ustanova socijalne skrbiBruto površina: 1300 m²Projektirano: 2004Izvedeno: 2008Autor(i) fotografija: Miljenko Bernfest
Maroje Mrduljaš: Razlika kroz sličnost, "Oris" 54: 148-159, Zagreb, 2008.
Nekad propulzivni industrijski grad Sisak smješten uz tri rijeke – Kupu, Savu i Odru danas uglavnom odiše spleenom neuređenog, perifernog grada čija je industrijska ekonomska baza urušena tijekom tranzicije. Ipak, arhitektonska kultura u Sisku nije zamrla pa je tako tijekom zadnjih desetak godina provedeno više javnih arhitektonskih natječaja od kojih je do sada dovršen samo Centar za Socijalnu Skrb. Zgradu su projektirali Miljenko Bernfest i Lovorka Prpić kojima je ovo prva veća realizacija nakon što su svoj projektantski prosede dokazali u nekoliko konceptualno i formalno zanimljivih interijera u Zagrebu.
Centar za Socijalnu skrb je smješten paralelno uz nasip pruge i nasuprot glavne gradske tržnice od koje ga dijeli jaka prometnica. Uz cestu koja dramatično ponire ispod pruge nižu se provincijske kućice čija se stražnja dvorišta produžuju prema stambenom naselju razmjerno solidnih, no arhitektonski nezanimljivih socijalističkih višekatnica. Okoliš je izrazito heterogen, sudaraju se različiti urbani uzorci i graditeljski oblici koji nemaju nikakve poveznice. Ambijent iskazuje jedno gotovo tjeskobno odsustvo brige za arhitekturu koje kao da je posljedica letargičnog stava kako postoje «preča posla» od tako zakučastih tema kao što je uređenje prostora.
U takvom kontekstu stoji geometrijski strogo i monokromno, ali tonski slojevito tijelo nevelike zgrade Centra za Socijalnu skrb, elegantno uzdignute od tla za visinu od nekoliko stepenica. Volumetrijski elementarna, repetivivna forma zgrade sastoji se od četiri identična jednokatna bloka povezana zajedničkom bazom. Skulpturalni sklop formiran iteracijom članaka koji u sebi skrivaju atrije, skladno stoji u prostoru i djeluje izuzetno jednostavno. Prejednostavno? Formalistički?
Svakako, zgrada Centra za Socijalnu skrb djeluje kao slobodnostojeći artefakt koji kroz auru konciznog plastičkog komponiranja stvara svoj vlastiti kontekst, ali ne samo u arhitektonskom nego i u kulturnom smislu. Gradnja je u jednakoj mjeri distancirana od okoliša, koliko je okoliš distanciran od predodžbe o uređenom urbanom prostoru. U dijalektici zgrade i njenog okruženja oba pola poprimaju čitanja koja donekle nadilaze njihova primarna svojstva ali se, pri tome, ne sukobljavaju nego supostoje kao odijeljeni entiteti. Uslijed te disjunkcije, pojavnost i simboličke konotacije zgrade Centra za socijalnu skrb su autonomne i od funkcije i od konteksta, a njen formalni učinak još je naglašenji. Kompozicija bazirana na ponavljanju uvijek istog, simetrično oblikovanog bloka ne znači nužno i prostorno/plastičko osiromašenje. Naime, moguće je uspostaviti vezu prema «specifičnim objektima» minimalističkog umjetnika Donalda Judda u kojima upravo iteracija služi kao sredstvo ukazivanja na identitet pojedinačnog elementa, ali i njegovog sudjelovanja u formiranju cjeline. Da bi takav postupak zaživio, osnovni element mora imati jasno izražena perceptivna ili plastička svojstva usklađena s intervalima njihovog ponavljanja, multipliciranja ili povezivanja. U arhitekturi, dakako, ti elementi moraju biti uvjerljivi i kao objekt koji se promatra izvana i kao porozno, nastanjivo tijelo koje se doživljava boravljenjem u njemu.
Zgrada Centra projektirana je vrlo precizno, kako u tektoničko-tehničkom tako i u oblikovnom smislu. U poprečnom presjeku podovi se nastavljaju na zidove u vidu linearnog meandra koji se „odmata“ po vertikali, što je jasno pokazano na zabatima kuće. Sve ostale eksterijerske plohe ostakljene su u punoj visini etaže. Osjećaj koji zgrada i u unutrašnjosti i u eksterijeru izaziva jest jedna neuobičajena finoća; jer sam prostor, usprkos suspregnutosti i repetitivnosti tijela kuće, nipošto nije neutralan ili nijem. Prigušena skala tonova i tekstura materijala reagira na okoliš, no ne u vidu refleksije nego neke vrste upijanja. Zgrada prati doba dana, svjetlosne i atmosferske uvjete, promjene zelenila kao što i utisak interijera ovisi o ljudima koji u njemu borave ili se kroz njega kreću. Glavni razlog interijerske nenametljivosti gradbenog tijela jest dobro usklađena artikulacija granica prostora i njihova jasnoća u horizontalnom i u vertikalnom smjeru. Iz svih prostora se kroz velike staklene stijene otvaraju vizure prema atrijima, okolišu ili nebu, no kao kontrapunkt tim kadrovima uvijek se pojavljuje i ploha neprovidnog zida na čijoj je neutralnoj površini moguće odmoriti pogled. Na taj način postignuta je ravnoteža između povezivanja s vanjskim prostorom i intime unutrašnjosti. Isto pravilo vrijedi i za integraciju unutarnjeg prostora po vertikali jer su otvori između etaža dobro proporcionirani prema cjelini kuće. Pojedini „procijepi“ u sustavu nizanja punih i praznih ploha, poput cezure vanjskih zidova atrija i niskog poteza prozora postavljenih uz pod blokova gornje etaže u neku su ruku zbunjujući, jer daju naslutiti tek uske fragmente vanjskog prostora, i kao da sile promatrača da se saginje ili „gleda iza ugla“ ne bi li obuhvatio čitav kadar. Dok su cezure zidova atrija opravdane potrebom njegovog održavanja iz vanjskog prostora i ritmiziranja poteza zida, kroz niske prozore na katu krovni vrtovi postaju prisutni u interijeru. Svakako, važan element osjećaja koji kuća proizvodi, ali i dio scenarija starenja kuće, jest zelenilo: bambus u atrijima, ozelenjeni krovovi prizemne etaže i biljke puzavice koje će polagano obrastati zgradu.
Autor teksta nije se mogao oteti dojmu da se autori na razini idejnog rješenja nisu zamarali nekom posebno sofisticiranom interpretacijom funkcionalne dispozicije nego su zadatku pristupili vrlo jednostavno. Ono što ih je odista zanimalo bila je trodimenzionalna forma s jasnom predodžbom o tome kakav se prostorni osjećaj želi proizvesti. Naravno, ta intencija bi neslavno propala da kuća nije tako konzekventno, čak opsesivno artikulirana, a zatim i razmjerno solidno izvedena. Autori su uložili znatan napor u potpuno ujednačavanje svih gradbenih elemenata koji su uvijek kodirani i istom završnom obradom, tako da je nedvosmisleno koju funkciju pojedini elementi obnašaju u fizionomiji zgrade. Tako se u čitavoj zgradi pojavljuje samo jedan tip čeličnog crnog stupa kvadratnog presjeka. Visina međukatne konstrukcije i u interijeru i u eksterijeru uvijek iznosi 42 cm što uključuje monolitnu betonsku ploču bez greda te potrebne slojeve poda ili ravnih krovova. Svi betonski zidovi i u interijeru i u eksterijeru su nežbukani, a pregradni zidovi izvedeni u knaufu su bijeli. Repertoaru materijala pridružuje se još i limena obloga koja se s krova spušta preko blokova na katu.
Ujednačavanje gradbenih elemenata i iteracija prostornih segmenata navodi na teme koje je istraživao i Donald Judd, a to je odnos između singularnog i općenitog. Tako atriji u nacrtu jesu identični, u njima raste isto bilje, ali svaki od tih mikro-ambijenata pokazuje jedinstvene značajke koje se pronalaze u teksturama betonskog zida s mrljama nastalim uslijed zaglađivanja pojedinih nepreciznosti u izvedbi, upadu svjetla, bujnosti bambusa, šari koju stvaraju kameni oblutci. Riječ je o upozoravanju na razliku kroz sličnost, na razvoj osjećaja posebnosti koja je više perceptivne nego materijalne prirode. U društvu koje obilježava upravo polarizacija površinskog individualizma i unutarnjeg, duhovnog konformizma, iterativni „jedinstveni objekt“ zagovara kulturne vrijednosti u kojoj su pojedinačnost i kolektivnost harmonizirane i nisu formalno odijeljene kategorije.
Dva pristupna stubišta Centra za Socijalnu skrb u Sisku mjesta su prijelaza iz kaotičnog, „stvarnog“ svijeta u prostor idealizacije, u kuću koja poput stroja za putovanje kroz prostor i vrijeme prenosi posjetitelja u ambijent kojeg odlikuju kultiviranost i uređenost. No, jedno od stubišta nije u funkciji jer se Centar samo djelomično koristi uslijed promjena u strukturi socijalne skrbi na državnoj razini. Teško je ne pomisliti da je arhitektura u ovom slučaju negdje pored hrvatske društvene stvarnosti, odnosno da „izmišlja jednu drugačiju stvarnost“. Može li arhitektura, odnosno pojedinačni arhitektonski artefakt, odigrati društveno emancipirajuću ulogu kroz kulturu forme, ostaje otvoreno pitanje.
Nekad propulzivni industrijski grad Sisak smješten uz tri rijeke – Kupu, Savu i Odru danas uglavnom odiše spleenom neuređenog, perifernog grada čija je industrijska ekonomska baza urušena tijekom tranzicije. Ipak, arhitektonska kultura u Sisku nije zamrla pa je tako tijekom zadnjih desetak godina provedeno više javnih arhitektonskih natječaja od kojih je do sada dovršen samo Centar za Socijalnu Skrb. Zgradu su projektirali Miljenko Bernfest i Lovorka Prpić kojima je ovo prva veća realizacija nakon što su svoj projektantski prosede dokazali u nekoliko konceptualno i formalno zanimljivih interijera u Zagrebu.
Centar za Socijalnu skrb je smješten paralelno uz nasip pruge i nasuprot glavne gradske tržnice od koje ga dijeli jaka prometnica. Uz cestu koja dramatično ponire ispod pruge nižu se provincijske kućice čija se stražnja dvorišta produžuju prema stambenom naselju razmjerno solidnih, no arhitektonski nezanimljivih socijalističkih višekatnica. Okoliš je izrazito heterogen, sudaraju se različiti urbani uzorci i graditeljski oblici koji nemaju nikakve poveznice. Ambijent iskazuje jedno gotovo tjeskobno odsustvo brige za arhitekturu koje kao da je posljedica letargičnog stava kako postoje «preča posla» od tako zakučastih tema kao što je uređenje prostora.
U takvom kontekstu stoji geometrijski strogo i monokromno, ali tonski slojevito tijelo nevelike zgrade Centra za Socijalnu skrb, elegantno uzdignute od tla za visinu od nekoliko stepenica. Volumetrijski elementarna, repetivivna forma zgrade sastoji se od četiri identična jednokatna bloka povezana zajedničkom bazom. Skulpturalni sklop formiran iteracijom članaka koji u sebi skrivaju atrije, skladno stoji u prostoru i djeluje izuzetno jednostavno. Prejednostavno? Formalistički?
Svakako, zgrada Centra za Socijalnu skrb djeluje kao slobodnostojeći artefakt koji kroz auru konciznog plastičkog komponiranja stvara svoj vlastiti kontekst, ali ne samo u arhitektonskom nego i u kulturnom smislu. Gradnja je u jednakoj mjeri distancirana od okoliša, koliko je okoliš distanciran od predodžbe o uređenom urbanom prostoru. U dijalektici zgrade i njenog okruženja oba pola poprimaju čitanja koja donekle nadilaze njihova primarna svojstva ali se, pri tome, ne sukobljavaju nego supostoje kao odijeljeni entiteti. Uslijed te disjunkcije, pojavnost i simboličke konotacije zgrade Centra za socijalnu skrb su autonomne i od funkcije i od konteksta, a njen formalni učinak još je naglašenji. Kompozicija bazirana na ponavljanju uvijek istog, simetrično oblikovanog bloka ne znači nužno i prostorno/plastičko osiromašenje. Naime, moguće je uspostaviti vezu prema «specifičnim objektima» minimalističkog umjetnika Donalda Judda u kojima upravo iteracija služi kao sredstvo ukazivanja na identitet pojedinačnog elementa, ali i njegovog sudjelovanja u formiranju cjeline. Da bi takav postupak zaživio, osnovni element mora imati jasno izražena perceptivna ili plastička svojstva usklađena s intervalima njihovog ponavljanja, multipliciranja ili povezivanja. U arhitekturi, dakako, ti elementi moraju biti uvjerljivi i kao objekt koji se promatra izvana i kao porozno, nastanjivo tijelo koje se doživljava boravljenjem u njemu.
Zgrada Centra projektirana je vrlo precizno, kako u tektoničko-tehničkom tako i u oblikovnom smislu. U poprečnom presjeku podovi se nastavljaju na zidove u vidu linearnog meandra koji se „odmata“ po vertikali, što je jasno pokazano na zabatima kuće. Sve ostale eksterijerske plohe ostakljene su u punoj visini etaže. Osjećaj koji zgrada i u unutrašnjosti i u eksterijeru izaziva jest jedna neuobičajena finoća; jer sam prostor, usprkos suspregnutosti i repetitivnosti tijela kuće, nipošto nije neutralan ili nijem. Prigušena skala tonova i tekstura materijala reagira na okoliš, no ne u vidu refleksije nego neke vrste upijanja. Zgrada prati doba dana, svjetlosne i atmosferske uvjete, promjene zelenila kao što i utisak interijera ovisi o ljudima koji u njemu borave ili se kroz njega kreću. Glavni razlog interijerske nenametljivosti gradbenog tijela jest dobro usklađena artikulacija granica prostora i njihova jasnoća u horizontalnom i u vertikalnom smjeru. Iz svih prostora se kroz velike staklene stijene otvaraju vizure prema atrijima, okolišu ili nebu, no kao kontrapunkt tim kadrovima uvijek se pojavljuje i ploha neprovidnog zida na čijoj je neutralnoj površini moguće odmoriti pogled. Na taj način postignuta je ravnoteža između povezivanja s vanjskim prostorom i intime unutrašnjosti. Isto pravilo vrijedi i za integraciju unutarnjeg prostora po vertikali jer su otvori između etaža dobro proporcionirani prema cjelini kuće. Pojedini „procijepi“ u sustavu nizanja punih i praznih ploha, poput cezure vanjskih zidova atrija i niskog poteza prozora postavljenih uz pod blokova gornje etaže u neku su ruku zbunjujući, jer daju naslutiti tek uske fragmente vanjskog prostora, i kao da sile promatrača da se saginje ili „gleda iza ugla“ ne bi li obuhvatio čitav kadar. Dok su cezure zidova atrija opravdane potrebom njegovog održavanja iz vanjskog prostora i ritmiziranja poteza zida, kroz niske prozore na katu krovni vrtovi postaju prisutni u interijeru. Svakako, važan element osjećaja koji kuća proizvodi, ali i dio scenarija starenja kuće, jest zelenilo: bambus u atrijima, ozelenjeni krovovi prizemne etaže i biljke puzavice koje će polagano obrastati zgradu.
Autor teksta nije se mogao oteti dojmu da se autori na razini idejnog rješenja nisu zamarali nekom posebno sofisticiranom interpretacijom funkcionalne dispozicije nego su zadatku pristupili vrlo jednostavno. Ono što ih je odista zanimalo bila je trodimenzionalna forma s jasnom predodžbom o tome kakav se prostorni osjećaj želi proizvesti. Naravno, ta intencija bi neslavno propala da kuća nije tako konzekventno, čak opsesivno artikulirana, a zatim i razmjerno solidno izvedena. Autori su uložili znatan napor u potpuno ujednačavanje svih gradbenih elemenata koji su uvijek kodirani i istom završnom obradom, tako da je nedvosmisleno koju funkciju pojedini elementi obnašaju u fizionomiji zgrade. Tako se u čitavoj zgradi pojavljuje samo jedan tip čeličnog crnog stupa kvadratnog presjeka. Visina međukatne konstrukcije i u interijeru i u eksterijeru uvijek iznosi 42 cm što uključuje monolitnu betonsku ploču bez greda te potrebne slojeve poda ili ravnih krovova. Svi betonski zidovi i u interijeru i u eksterijeru su nežbukani, a pregradni zidovi izvedeni u knaufu su bijeli. Repertoaru materijala pridružuje se još i limena obloga koja se s krova spušta preko blokova na katu.
Ujednačavanje gradbenih elemenata i iteracija prostornih segmenata navodi na teme koje je istraživao i Donald Judd, a to je odnos između singularnog i općenitog. Tako atriji u nacrtu jesu identični, u njima raste isto bilje, ali svaki od tih mikro-ambijenata pokazuje jedinstvene značajke koje se pronalaze u teksturama betonskog zida s mrljama nastalim uslijed zaglađivanja pojedinih nepreciznosti u izvedbi, upadu svjetla, bujnosti bambusa, šari koju stvaraju kameni oblutci. Riječ je o upozoravanju na razliku kroz sličnost, na razvoj osjećaja posebnosti koja je više perceptivne nego materijalne prirode. U društvu koje obilježava upravo polarizacija površinskog individualizma i unutarnjeg, duhovnog konformizma, iterativni „jedinstveni objekt“ zagovara kulturne vrijednosti u kojoj su pojedinačnost i kolektivnost harmonizirane i nisu formalno odijeljene kategorije.
Dva pristupna stubišta Centra za Socijalnu skrb u Sisku mjesta su prijelaza iz kaotičnog, „stvarnog“ svijeta u prostor idealizacije, u kuću koja poput stroja za putovanje kroz prostor i vrijeme prenosi posjetitelja u ambijent kojeg odlikuju kultiviranost i uređenost. No, jedno od stubišta nije u funkciji jer se Centar samo djelomično koristi uslijed promjena u strukturi socijalne skrbi na državnoj razini. Teško je ne pomisliti da je arhitektura u ovom slučaju negdje pored hrvatske društvene stvarnosti, odnosno da „izmišlja jednu drugačiju stvarnost“. Može li arhitektura, odnosno pojedinačni arhitektonski artefakt, odigrati društveno emancipirajuću ulogu kroz kulturu forme, ostaje otvoreno pitanje.
.jpg)
