Knjižara AGM
Autori: Lovorka Prpić, Miljenko Bernfest
Arhitektonski ured: Zajednički projektantski ured Lovorka Prpić i Miljenko Bernfest / bxl studioStatus: izvedenoBruto površina: 50 m²Projektirano: 2004Izvedeno: 2005Autor(i) fotografija: Miljenko Bernfest
Tomislav Pavelić: Svetište/Skladište, "Oris" 41: 104-108, Zagreb, 2006.
Sve zidne površine knjižare AGM prekrivene su policama. U stražnjem su dijelu prekriveni čak i prozori, kao da je ponestalo mjesta pa se naprosto krenulo dalje. Police poput trake omataju cijelu knjižaru zauzimajući uvijek isti pojas unutar presjeka, ostatak nakon jednostavne operacije oduzimanja prostora rezerviranog za utilitarije (zagrijavanje/ventiliranje) ili arhitektonske datosti (parapet/prozor). Unutar definiranog vanjskog gabarita pojedinačnim se policama mijenja razmak, odozdo prema gore od manjeg prema većem. Autori se poigravaju našim zôrom. Na sličan način, iza uniformiranog lica, mijenja se i dubina polica – jednom je standardna, drugiput udvostručena za dvoredno slaganje knjiga, dok je u izlogu smanjena za izlaganje naslovnica. Police su od čelika, bez vertikalne razdiobe jer konzolno stoje na zidovima. Izgled i konstrukcijski detalji ne mijenjaju se. Materijal je vidljiv, nije ni prekrit bojom ni namjerno patiniran nego je ostavljen u početnom stanju, reklo bi se - nevin. Usred prostora su čelični stolovi s dodatnim hrpama knjiga. Pod i strop su potpuno neutralni. I to je, uglavnom, sve.
Sve je očito već na prvi pogled. Kamo god da se pogleda - police s knjigama. Čini se, drugoga nema. Posvuda su i toliko ih ima da nitko ne može ostati ravnodušan - ili će namjerniku srce poskočiti od sreće ili će ustuknuti i pobjeći prije nego podlegne alergijskom napadu. Ulazak unutra usporediv je s ulaskom u pećinu. Istodobno, to je i svetište i skladište, mjesto na kojemu put od bljeska apoteoze do prašine suvišnosti knjige prelaze u trenu. Naravno, moglo bi se reći da to vrijedi za svaku knjižaru, no u knjižari AGM Miljenka Bernfesta i Lovorke Prpić to je nekako drukčije, očitije, dovedeno do kraja.
Premda se autori nedvojbeno vode racionalnim načelima pri projektiranju ovog interijera, rezultat je gotovo nadrealan u svojoj monotonosti i ogoljenosti. Da bi se ispunio projektni zadatak, odredili prostorni odnosi i stvorio ugođaj koriste se police koje opleću prostor prelazeći preko svega što im stoji na putu a da pritom, prilagođujući se pojedinačnim okolnostima i potrebama, ostaju suštinski iste. To podsjeća na metodu minimalističkih kompozitora koji kad se dohvate neke note ne puštaju je dok iz nje ne iscijede i zadnju kap mogućnosti.
Projektiranje interijera čudna je disciplina, trajno na pola puta između dizajna i arhitekture, arhitekture i umjetnosti, umjetnosti i dekoracije... Ustvari, između predodređenosti namjenom i kontekstom zgrade unutar kojeg se interijer nalazi i potrebe za samoodređenjem i razlikovanjem. Zbog toga projektanti (i naručioci) interijera prečesto upadaju u zamku samodopadne proizvoljnosti - jednom, kao iz inata, iscrpljuju se beskrajnim nizanjem atrakcija, drugiput, možda zbog rezignacije, sami sebe sputavaju terorom dobroga ukusa. Rijetko se shvaća dijalektički odnos prisile ograničenja i otvaranja mogućnosti, tj. da ograničenja ulaznih parametara nisu izlika ni za ispraznu kreativnu paradu ni za potpuno odustajanje od ikakva artizma.
Na pola puta između ograničenja i mogućnosti, Miljenko Bernfest i Lovorka Prpić uspjevaju uhvatiti labilno stanje ravnoteže pre-određenosti i ne-određenosti. Odrađujući inicijalni zahtjev, oni vješto rabe izabrano sredstvo da bi odredili sve što u tom interijeru treba biti određeno stvarajući pritom «višak vrijednosti». Jer, nakon što se odredi sve što se stvarno može unaprijed odrediti, interijer je tek otvorena struktura, okvir budućih događanja. Danas je to svetište/skladište knjiga, a sutra možda nešto drugo. Na to se ne može utjecati, ali može se stvoriti zaokruženi okoliš sposoban rasti i mijenjati se kako bi prihvatio nepredviđena događanja i namjene.
Sve zidne površine knjižare AGM prekrivene su policama. U stražnjem su dijelu prekriveni čak i prozori, kao da je ponestalo mjesta pa se naprosto krenulo dalje. Police poput trake omataju cijelu knjižaru zauzimajući uvijek isti pojas unutar presjeka, ostatak nakon jednostavne operacije oduzimanja prostora rezerviranog za utilitarije (zagrijavanje/ventiliranje) ili arhitektonske datosti (parapet/prozor). Unutar definiranog vanjskog gabarita pojedinačnim se policama mijenja razmak, odozdo prema gore od manjeg prema većem. Autori se poigravaju našim zôrom. Na sličan način, iza uniformiranog lica, mijenja se i dubina polica – jednom je standardna, drugiput udvostručena za dvoredno slaganje knjiga, dok je u izlogu smanjena za izlaganje naslovnica. Police su od čelika, bez vertikalne razdiobe jer konzolno stoje na zidovima. Izgled i konstrukcijski detalji ne mijenjaju se. Materijal je vidljiv, nije ni prekrit bojom ni namjerno patiniran nego je ostavljen u početnom stanju, reklo bi se - nevin. Usred prostora su čelični stolovi s dodatnim hrpama knjiga. Pod i strop su potpuno neutralni. I to je, uglavnom, sve.
Sve je očito već na prvi pogled. Kamo god da se pogleda - police s knjigama. Čini se, drugoga nema. Posvuda su i toliko ih ima da nitko ne može ostati ravnodušan - ili će namjerniku srce poskočiti od sreće ili će ustuknuti i pobjeći prije nego podlegne alergijskom napadu. Ulazak unutra usporediv je s ulaskom u pećinu. Istodobno, to je i svetište i skladište, mjesto na kojemu put od bljeska apoteoze do prašine suvišnosti knjige prelaze u trenu. Naravno, moglo bi se reći da to vrijedi za svaku knjižaru, no u knjižari AGM Miljenka Bernfesta i Lovorke Prpić to je nekako drukčije, očitije, dovedeno do kraja.
Premda se autori nedvojbeno vode racionalnim načelima pri projektiranju ovog interijera, rezultat je gotovo nadrealan u svojoj monotonosti i ogoljenosti. Da bi se ispunio projektni zadatak, odredili prostorni odnosi i stvorio ugođaj koriste se police koje opleću prostor prelazeći preko svega što im stoji na putu a da pritom, prilagođujući se pojedinačnim okolnostima i potrebama, ostaju suštinski iste. To podsjeća na metodu minimalističkih kompozitora koji kad se dohvate neke note ne puštaju je dok iz nje ne iscijede i zadnju kap mogućnosti.
Projektiranje interijera čudna je disciplina, trajno na pola puta između dizajna i arhitekture, arhitekture i umjetnosti, umjetnosti i dekoracije... Ustvari, između predodređenosti namjenom i kontekstom zgrade unutar kojeg se interijer nalazi i potrebe za samoodređenjem i razlikovanjem. Zbog toga projektanti (i naručioci) interijera prečesto upadaju u zamku samodopadne proizvoljnosti - jednom, kao iz inata, iscrpljuju se beskrajnim nizanjem atrakcija, drugiput, možda zbog rezignacije, sami sebe sputavaju terorom dobroga ukusa. Rijetko se shvaća dijalektički odnos prisile ograničenja i otvaranja mogućnosti, tj. da ograničenja ulaznih parametara nisu izlika ni za ispraznu kreativnu paradu ni za potpuno odustajanje od ikakva artizma.
Na pola puta između ograničenja i mogućnosti, Miljenko Bernfest i Lovorka Prpić uspjevaju uhvatiti labilno stanje ravnoteže pre-određenosti i ne-određenosti. Odrađujući inicijalni zahtjev, oni vješto rabe izabrano sredstvo da bi odredili sve što u tom interijeru treba biti određeno stvarajući pritom «višak vrijednosti». Jer, nakon što se odredi sve što se stvarno može unaprijed odrediti, interijer je tek otvorena struktura, okvir budućih događanja. Danas je to svetište/skladište knjiga, a sutra možda nešto drugo. Na to se ne može utjecati, ali može se stvoriti zaokruženi okoliš sposoban rasti i mijenjati se kako bi prihvatio nepredviđena događanja i namjene.
