Akademsko obrazovanje odvija se unutar posebnih disciplina koje obuhvaćaju mnogostruka posebna znanja koja što ne postoje nerazlučena i objedinjena u zajednici škola, universitas, unutar koje se ostvaruje “moguće zajedništvo tražitelja istine u slobodi” (B. Despot). Nasljeđujući ideju iz 19. stoljeća o vezi znanstvenog istraživanja, podučavanja, stvaranja i širenja znanja kao načinu i uzroku svog postojanja, visoko obrazovanje tijekom 20. stoljeća evoluira, uokvireno idejom prvotno napretka, potom efikasnosti (performativnosti), dobrobiti i, na posljetku, ravnoteže. Unutar takvoga konteksta vremena i institucija arhitektonska se edukacija općenito može odrediti kao "kontinuirani proces indukcije znanja, iskustava i spoznaje o arhitektonskom ostvarenju" (M. Bošnjak). Iako nije shvaćena kao tehnički problem transfera znanja, akademska edukacija arhitekata 20. stoljeća traži odgovor na dvojnost tvorbe arhitekture te karakterističnu novodobnu situaciju promjena, brzih i obilnih informacija, kao i novih tehnologija. Izvan podučavanja standardiziranog znanja studiranje se arhitekture odvija po svojstvenoj akroamatičkoj metodi edukacije kojom se teži osigurati, potaknuti i razviti sposobnost kreativnog i intelektualnog reagiranja na pojave u nastajanju, riječju - izgradnji specifične arhitektove inteligencije i osjećajnosti.
Prva naukovna osnova kojom se kod nas utemeljuje poseban studij arhitekture (kao Arhitektski odio Kraljevske tehničke visoke škole) pokazuje da je izvor tako zasnovane škole u empirizmu discipline, u razumijevanju arhitekture kao iskustva o građenju. Temeljni kurs - obilježen matematikom, geometrijom, mehanikom, konstrukcijom i crtanjem - protezao se tijekom dvije godine. Cjelina toga nastavnog plana dokazuje važnost uvida u razna područja, a vidljiva je tehnička, kulturološka i pragmatična potka što se pojavljuje u nastavnim programima koji će slijediti. To je ona okosnica koju svaki sljedeći curriculum nadograđuje i interpretira. Obilježje je studija i postojanje izbora formuliranog kao preporuča se i satnicom naglašena važnost vježbi. Izvori racionalizma, podučavanje vještine kreiranja unutar disciplinom ograničenih sredstava i dosluh s vremenom (prošlim i sadašnjim) postavljaju edukativne temelje za inženjerski um i umjetnički duh. Na toj će podlozi nadograđivanjem postupno izrastati materija i metoda profilirane arhitektonske škole.
Mijene nastavne strukture - na putu od Arhitektonskog odjela Tehničke visoke škole (1919. g.), preko Arhitektonskog odjela Tehničkog fakulteta (1926. g.), Arhitektonskog odsjeka na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (1956. g.) i Arhitektonskog fakulteta (1962. g.) do danas - pokazuju napor da se odgovori izazovima vremena. Može se pratiti kako se pomnjivo komponira, u kolegijima, njihovoj satnici i pomicanju kroz godišta, curriculum koji će školu ostaviti suvremenom, ali i dostatno konzervativnom kako bi izgradila univerzalne vrednote, a izbjegla prolaznost datuma i banalnu utakmicu desetljetnih stilova. Formiraju se prikladni nastavni oblici koji omogućavaju lakšu prilagodbu izmijenjenim okolnostima stvaranja arhitekture (uvijek u sveobuhvatnom značenju riječi: od arhitektonskog elementa i pojedinosti do grada i teritorija) te pružaju veću slobodu onima koji podučavaju i onima koji uče. Pomicanje kolegija unutar osmosemestralne ili devetosemestralne vertikale ukazuje na razumijevanje stvaranja (projektiranja i planiranja) kao izvora spoznaje i znanja. Od početnih preporuča se... nastaje cijela paralela s čitavim nizom izbora i fakultativnih kolegija kojima se nastava kontinuirano osuvremenjuje i prilagođava. Izučavanje arhitekture preko funkcionalističke tipologije i klasifikacije transformira se prema stvaranju i obrazovanju unutar prosedea što daje sposobnost kreiranja sredine koja evoluira zajedno s razumijevanjem uljuđenog svijeta i njegove složenosti. To je prijeđeni put od arhitekta koji je "konstruktor koji umjetnički oblikuje" do arhitekta koji prekoračuje prividnu domenu svoje discipline i koji konstruira tehnologiju složenih, ne uvijek materijaliziranih sustava današnjice.
Produbljeno studiranje ne neposredno korisnih znanstvenih i umjetničkih disciplina osigurava kredibilitet i omogućava slobodno proučavanje arhitektonskih ostvarenja na najvišoj razini koja se može postići. Nastavni plan i program provode legitimirani znanstvenici i artisti osiguravajući vrstan, strog i discipliniran rad. Nastavni planovi i programi reformirali su se postupno doprinosom i refleksijom kreativnih nastavnika, njihovom osobnošću i osobitošću njihova interesa, intelektualnih i artističkih izazova kojima su se izlagali. Izričajem sudionika: "Pedagogija se ne može svesti na predavanja i vježbe. To je taj direktni odnos koji je upravo ono neoficijelno. Dakle ona iskra koju jedan stariji, iskusniji čovjek prenosi na mladog čovjeka, to je bit pedagogije. Prema tome ... mora se izgraditi jedna konstantna angažiranost tako da postoji jedna fluktuacija između nastavnika i studenata" (N. Šegvić). Mudrost nastavnog nukleusa provjeravana je njegovim razvojem i otvorenošću da sadrži buduće usredotočenje i usmjerenje. Nastavni plan i program mijenjao se od Reda predavanja prema takvoj strukturi koja fakultet želi učiniti institucijom što trajno pridonosi kulturi arhitekture.
.JPG)
.jpg)
![Izložbe studentskih radova nastalih u sklopu Urbanističke radionice 2 - Preobrazba grada s temom The Territory of the Archipelago [Pula 2050]](/files/g/1-296/244x170-4/Program_-final-1.jpg)
