Bazenska dvorana: Valkane, Pula /nagrada kolegija/
Autor: Rudolf MartinovićMentori: Tonči Žarnić, Marina BertinaAkademska godina: 2018.
Katedra za arhitektonsko projektiranjeKabinet za zgrade društvenog standardaRadionica arhitektonskog projektiranja 2 – Sport +
Ideja projekta proizlazi iz namjere ostvarenja prostornog kontinuiteta i ukidanja podjele između eksterijera i interijera. Svi sadržaji objedinjeni su u harmoničnu cjelinu te čine sastavni dio deniveliranog poda koji se poput titrajuće površine prostire čitavom površinom parcele. Osjećaj prisutnosti kontinuiranog pejsaža unutar bazenske dvorane ostvaren je ukidanjem vizualnih barijera i oblikovanjem fligranske nosive strukture koja se doima kao nepostojeća.
Projekt se oslanja na rad avant-gardnih grupa 60-ih godina: Archizoom Associati, Archigram i Superstudio, i njihovu viđenju grada kao eksperimentalne, a ne realne stvarnosti, te metropole kao psihološke, a ne formalne tvorevine. Nastoji se preispitati mogućnosti nadilaženja ograničenja konstrukcije i tipologije. Umjesto tvorbe jasnih granica, arhitekturu se poima kao premosnicu u procesu prožimanja unutarnjeg i vanjskog prostora koja propušta okolinu poput poroznog fltera.
Bazenska dvorana egzistira unutar Total spacea. Sveprisutni grid podne plohe, kao svojevrsni hommage, ukazuje na prostor koji ne podrazumijeva određenu formu, već predstavlja vizualnu metaforu uređene i racionalne raspodjele sadržaja (dobara). Podjela na interijer i eksterijer nestaje - sve se doima kao jedan beskonačno veliki interijer.
Projekt korespondira sa promjenjivim potrebama društva i teritorijalnom organizacijom. Arhitektura u ovom slučaju nastoji biti manje kompozitna, a više enzimska - sposobna ugraditi sebe u procese transformacije koristeći ambijentalnu kvalitetu okoliša u kojem nastaje. Također, nema intenciju producirati ono izvjesno. Kao rezultat nastaje disperzna kuća prikladna dinamici našeg vremena - fuidnom društvu podložnom instantnom protoku informacija i elastičnosti demokratske slobode koja proizvodi program kao rezultat difuzije energije.
Nosiva struktura sastoji se od svežnjeva čeličnih stupova na rasponu 5 x 7,5 m i dijagonalno raspetih vlačnih sajli na čijem su sjecištu nalaze štapovi koji nose krov. Svežnjeve sačinjavaju 4 vitka stupa promjera 15 cm razmaknuta 1 m te povezana čeličnim sponama od polovine prema vrhu. Na svaki stup svežnja vežu se po dvije čelične sajle od kojih jedna čini gornju, a druga donju mrežu. Razmak ravnina tih mreža, od. konstruktivna visina nosača iznosi 2,5 m. Tlačni štapovi, pridržani sajlama na mjestu njihova presijecanja, na sebe primaju primarne čelične nosače T-profla visine 14 cm. U njih se pričvršćuju sekundarci u istoj ravnini, a iznad naslanja pokrov profliranog lima. Nošenje ruba krova riješeno je geometrijom istovjetnoj sajlama, no umjesto njih, teret preuzimaju tlačni štapovi. Nosiva konstrukcija razine -1 (podrumske etaže), riješena je sustavom masivne konstrukcije AB zidova i stupova.
Osjećaj prostornog jedinstva ostvaren je popločenjem deniveliranog poda čija rasterska mreža prekriva cijelu površinu dvorane. Atmosferu gradi mnoštvo vitkih bijelih stupova koji stvaraju osjećaj prozračnosti, protočnosti i transparentnosti. Po pitanju “retoričnosti konstrukcije” fligranska nosiva struktura, sastavljena od linijski izduljenih čeličnih elemenata, ostavlja dojam eteričnog, gotovo nepostojećeg sustava. Bazensku dvoranu natkriva ravni neprohodni krov s profliranim limom u podgledu. Unutrašnji prostor bazena osvijetljen je kružnim nadsvjetlima, a lateralno osvjetljenje rubnih prostora ostvareno je translucentnom dvostrukom opnom od lexana. S unutarnje strane izolacijskim, a s vanjske strane valovitim vertikalno usmjerenim panelima na dvostrukoj potkonstrukciji sa zračnim prostorom između. Kadriranje pogelda prema van omogućeno je mjestimičnom pojavom transparentnih staklenih stijena na fasadi. Opna stepenastim poskocima mijenja ravninu i time stvara različite dubine strehe i tranzicijske prostore između unutarnjeg i vanjskog prostora. Elementi konstrukcije se tako na nekim mjestima prekrivaju, a na nekim otkrivaju čineći pročelje dinamičnijim.
Projekt se oslanja na rad avant-gardnih grupa 60-ih godina: Archizoom Associati, Archigram i Superstudio, i njihovu viđenju grada kao eksperimentalne, a ne realne stvarnosti, te metropole kao psihološke, a ne formalne tvorevine. Nastoji se preispitati mogućnosti nadilaženja ograničenja konstrukcije i tipologije. Umjesto tvorbe jasnih granica, arhitekturu se poima kao premosnicu u procesu prožimanja unutarnjeg i vanjskog prostora koja propušta okolinu poput poroznog fltera.
Bazenska dvorana egzistira unutar Total spacea. Sveprisutni grid podne plohe, kao svojevrsni hommage, ukazuje na prostor koji ne podrazumijeva određenu formu, već predstavlja vizualnu metaforu uređene i racionalne raspodjele sadržaja (dobara). Podjela na interijer i eksterijer nestaje - sve se doima kao jedan beskonačno veliki interijer.
Projekt korespondira sa promjenjivim potrebama društva i teritorijalnom organizacijom. Arhitektura u ovom slučaju nastoji biti manje kompozitna, a više enzimska - sposobna ugraditi sebe u procese transformacije koristeći ambijentalnu kvalitetu okoliša u kojem nastaje. Također, nema intenciju producirati ono izvjesno. Kao rezultat nastaje disperzna kuća prikladna dinamici našeg vremena - fuidnom društvu podložnom instantnom protoku informacija i elastičnosti demokratske slobode koja proizvodi program kao rezultat difuzije energije.
Nosiva struktura sastoji se od svežnjeva čeličnih stupova na rasponu 5 x 7,5 m i dijagonalno raspetih vlačnih sajli na čijem su sjecištu nalaze štapovi koji nose krov. Svežnjeve sačinjavaju 4 vitka stupa promjera 15 cm razmaknuta 1 m te povezana čeličnim sponama od polovine prema vrhu. Na svaki stup svežnja vežu se po dvije čelične sajle od kojih jedna čini gornju, a druga donju mrežu. Razmak ravnina tih mreža, od. konstruktivna visina nosača iznosi 2,5 m. Tlačni štapovi, pridržani sajlama na mjestu njihova presijecanja, na sebe primaju primarne čelične nosače T-profla visine 14 cm. U njih se pričvršćuju sekundarci u istoj ravnini, a iznad naslanja pokrov profliranog lima. Nošenje ruba krova riješeno je geometrijom istovjetnoj sajlama, no umjesto njih, teret preuzimaju tlačni štapovi. Nosiva konstrukcija razine -1 (podrumske etaže), riješena je sustavom masivne konstrukcije AB zidova i stupova.
Osjećaj prostornog jedinstva ostvaren je popločenjem deniveliranog poda čija rasterska mreža prekriva cijelu površinu dvorane. Atmosferu gradi mnoštvo vitkih bijelih stupova koji stvaraju osjećaj prozračnosti, protočnosti i transparentnosti. Po pitanju “retoričnosti konstrukcije” fligranska nosiva struktura, sastavljena od linijski izduljenih čeličnih elemenata, ostavlja dojam eteričnog, gotovo nepostojećeg sustava. Bazensku dvoranu natkriva ravni neprohodni krov s profliranim limom u podgledu. Unutrašnji prostor bazena osvijetljen je kružnim nadsvjetlima, a lateralno osvjetljenje rubnih prostora ostvareno je translucentnom dvostrukom opnom od lexana. S unutarnje strane izolacijskim, a s vanjske strane valovitim vertikalno usmjerenim panelima na dvostrukoj potkonstrukciji sa zračnim prostorom između. Kadriranje pogelda prema van omogućeno je mjestimičnom pojavom transparentnih staklenih stijena na fasadi. Opna stepenastim poskocima mijenja ravninu i time stvara različite dubine strehe i tranzicijske prostore između unutarnjeg i vanjskog prostora. Elementi konstrukcije se tako na nekim mjestima prekrivaju, a na nekim otkrivaju čineći pročelje dinamičnijim.