Dizajn izložbenih postava prve avangarde

Dizajn izložbenih postava prve avangarde (kao dominantnih utjecaja na pojavu i određenje muzeja moderne umjetnosti i njihov razvoj) naziv je istraživanja čiji je cilj producirati listu najznačajnijih osoba i njihovih invencija u polju dizajna izložbenih postava i muzejskih instalacija početkom 20. stoljeća, te iznijeti raspravu o čimbenicima koji su omogućili pojavu muzeja moderne umjetnosti (kakvim ih danas poznajemo).

Kako su sve studije slučaja doslovne izgubljene u prošlosti (i većinom zaboravljene), cilj istraživanja je predočiti ih i virtualno rekonstruirati uz pomoć dostupne literature, fotografija i crteža, te ih oživjeti kao teoretske koncepte. Zamisao na kojoj se zasniva izložbena instalacija iz 1924. godine pod nazivom Leger und Träger Fredericka Kieslera teško je shvatiti bez razmatranja njegove vlastite teorije novog pristupa arhitektonskom projektiranu, takozvane Korelacije (Correalism and Biotechnique). Abstraktes Kabinett El Lissitzkog (Kabinet apstrakcije, 1928.) te Raum der Gegenwart Laszla Moholyja Nagyja (Soba našeg vremena, 1930.) ne mogu se proučavati odvojeno od integralnog plana rekonstrukcije Nacionalnog muzeja (Landesmuseum) u Hannoveru koji je osmislio ravnatelj muzeja, povjesničar umjetnosti Alexander Dorner i njegove zamisli o “ambijentalnim sobama“. Spoznavanje novih izložbenih tehnika koje su se razvijale na Bauhausu u sklopu službenog kurikuluma nije u potpunosti moguće bez konzultiranja “osnova izložbenog dizajna“ (1937.) Herberta Bayera i neke od prvih u potpunosti realiziranih arhitektonskih novina poput Mies van der Roheovog “slobodnog plana“ i mogućnosti koje pruža za izlaganje moderne umjetnosti.

Bez obzira koliko bili različiti, svim navedenim studijama slučaja zajednički je istinski interes za raznolike načine predočavanja novog modernog svijeta putem vizualnih mogućnosti koje nude fotografija, totalni umjetnički krajolici interijera i masovni mediji.