Prenamjena sklopa gospodarskih zgrada za okupacijske i radne terapije, Klinička psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb
Autorica: Gordana Žaja
Povijest psihijatrijskih bolnica i prostora čvrsto je povezana s odnosom društva prema duševno poremećenim osobama i s razumijevanjem etiologije duševnih poremećaja. Jedan od najčešćih društvenih odgovora na duševne poremećaje bila je prostorna izolacija i separacija takvih pacijenata.
Prostorni i arhitektonski kontekst psihijatrije i mentalnih bolesti povezuje se na mnogo načina s formiranjem novih bolničkih modela i s novim metodama u području medicine. Odgovor i moderne medicine i moderne arhitekture jest projektiranje i stvaranje alternativnih prostora, bilo da se radi o kurativnim, terapijskim ili smještajnim oblicima.
U fokus je potrebno postaviti:
1. Ispitivanje psihijatrijskih prostora i mogućnosti njihove preobrazbe te integracije u društvenu sredinu.
2. Svijest da su izgrađeni prostori i način njihova korištenja važan formativni faktor u promjeni načina njege i liječenja psihičkih bolesnika.
Klinička psihijatrijska bolnica Vrapče najveća je i najstarija psihijatrijska ustanova, sa stotridesetogodišnjom povijesti i tradicijom i jedina koja je građena isključivo za psihijatrijske bolesnike. Glavnu zgradu i paviljone projektirao je 1879. arhitekt Kuno Waidman za otprilike 300 pacijenata. Broj pacijenata ubrzo se povećao na više od 1000, a to je rezultiralo dogradnjama još nekoliko paviljona i pomoćnih zgrada. Bolnica je projektirana prema standardima tog vremena, ali uskoro se javila potreba za promjenama, za smanjenjem broja pacijenata u sobama, povećanjem sanitarnog standarda i formiranjem dodatnih terapijskih sadržaja.
Uz kontinuirano ‘osuvremenjivanje’ bolničkih odjela provode se analize i traže mogućnosti da se pojedini prostori prenamijene te da se formiraju nove cjeline koje bi kroz određeni ‘izvanbolnički’ identitet pomogle integraciji same ustanove i pacijenata u društvo. U tu svrhu na sjeveroistočnom dijelu kompleksa, uz vanjski ulaz iz područja Gornjeg Vrapča, izgrađena je nova galerija s manjim prostorom za likovne radionice ‘Slava Raškaj’ (autor D. Juračić, 2009.) i nova kapelica (autor B. Magaš, 2010.) s vanjskim ulazom iz područja Gornjeg Vrapča. Na tom potezu nalazi se i sklop gospodarskih zgrada, izgrađenih 1900. u tradicionalnom stilu od opeke, otvorenog prizemlja i s tavanskim prostorom predviđenim za sušenje šiblja. Bolesnici su u sklopu radnih terapija izrađivali košare a danas, iako su u izrazito lošem građevnom stanju, koriste se kao bolničke radionice.
Idejnim projektom, 2010. predviđena je prenamjena cijelog sklopa gospodarskih zgrada za okupacijske i radne terapije (kiparski atelje, stolarske radionice, prostor za okupljanje – uređenje trga unutar sklopa).
Prostorni i arhitektonski kontekst psihijatrije i mentalnih bolesti povezuje se na mnogo načina s formiranjem novih bolničkih modela i s novim metodama u području medicine. Odgovor i moderne medicine i moderne arhitekture jest projektiranje i stvaranje alternativnih prostora, bilo da se radi o kurativnim, terapijskim ili smještajnim oblicima.
U fokus je potrebno postaviti:
1. Ispitivanje psihijatrijskih prostora i mogućnosti njihove preobrazbe te integracije u društvenu sredinu.
2. Svijest da su izgrađeni prostori i način njihova korištenja važan formativni faktor u promjeni načina njege i liječenja psihičkih bolesnika.
Klinička psihijatrijska bolnica Vrapče najveća je i najstarija psihijatrijska ustanova, sa stotridesetogodišnjom povijesti i tradicijom i jedina koja je građena isključivo za psihijatrijske bolesnike. Glavnu zgradu i paviljone projektirao je 1879. arhitekt Kuno Waidman za otprilike 300 pacijenata. Broj pacijenata ubrzo se povećao na više od 1000, a to je rezultiralo dogradnjama još nekoliko paviljona i pomoćnih zgrada. Bolnica je projektirana prema standardima tog vremena, ali uskoro se javila potreba za promjenama, za smanjenjem broja pacijenata u sobama, povećanjem sanitarnog standarda i formiranjem dodatnih terapijskih sadržaja.
Uz kontinuirano ‘osuvremenjivanje’ bolničkih odjela provode se analize i traže mogućnosti da se pojedini prostori prenamijene te da se formiraju nove cjeline koje bi kroz određeni ‘izvanbolnički’ identitet pomogle integraciji same ustanove i pacijenata u društvo. U tu svrhu na sjeveroistočnom dijelu kompleksa, uz vanjski ulaz iz područja Gornjeg Vrapča, izgrađena je nova galerija s manjim prostorom za likovne radionice ‘Slava Raškaj’ (autor D. Juračić, 2009.) i nova kapelica (autor B. Magaš, 2010.) s vanjskim ulazom iz područja Gornjeg Vrapča. Na tom potezu nalazi se i sklop gospodarskih zgrada, izgrađenih 1900. u tradicionalnom stilu od opeke, otvorenog prizemlja i s tavanskim prostorom predviđenim za sušenje šiblja. Bolesnici su u sklopu radnih terapija izrađivali košare a danas, iako su u izrazito lošem građevnom stanju, koriste se kao bolničke radionice.
Idejnim projektom, 2010. predviđena je prenamjena cijelog sklopa gospodarskih zgrada za okupacijske i radne terapije (kiparski atelje, stolarske radionice, prostor za okupljanje – uređenje trga unutar sklopa).
