.jpg)
.jpg)
Od pasivne sunčane do energetski gotovo nulte arhitekture
Autor: Ljubomir Miščević
Sedamdesetih godina xx. stoljeća svjetska energetska kriza je rezultirala globalnim političkim i teritorijalnim sukobima. Potakla je iznalaženja raznih rješenja za smanjenje energetske potrošnje izgrađene okoline. Prostorno planiranje i urbanizam daju odgovore energetski i ekološki koncipiranim sunčanim naseljima i gradovima. Arhitektura odgovara ‘pasivnom sunčanom’ i(li) ‘bioklimatskom’ arhitekturom koja uz pretpostavku napredne građevinske fizike za intenzivno rabi obnovljive izvore energije. To je poglavito sunčevo zračenje koje se pomoću pasivnih i aktivnih sustava integriranih u arhitektonski omotač pretvara u toplinsku energiju ili električnu struju.
Iako relativno malobrojni, usprkos ogromnom potencijalu sunčeve energije u Hrvatskoj, projekti i ostvarenja pasivne sunčane arhitekture značajan su prinos arhitektonskoj misli i praksi u području energetski učinkovite i održive arhitekture koja se kontinuirano od početka osamdesetih godina razvija usporedo sa sukladnim etičkim opredjeljenjima današnje civilizacije. Usporedo s projektima i ostvarenjima prvih obiteljskih kuća, 1985. godine proveden je jedan od međunarodno najviše ocjenjivanih projekata energetske i ambijentalne obnove na primjeru naselja Trnsko u Zagrebu, ujedno kao prvi međunarodni znanstveno-istraživački projekt našeg Arhitektonskog fakulteta pod vodstvom prof.dr.sc. Grozdana Kneževića, uz suradnike Ljubomira Miščevića i Bojana Baletića i supervizora s Lawrence Berkeley National Laboratory, Berkeley, California, prof.dr.sc. Vladimira Bazjanca.
Početak ovog stoljeća i tisućljeća obilježavaju globalne konvencije o zaštiti i unaprjeđivanju stanja okoliša uz odgovarajuće lokalne aktivnosti na implementaciji raznih sporazuma i direktiva, a posebice u području energetske učinkovitosti kao temeljne sastavnice koncepta smanjenja emisija i globalnog zatopljenja kako bi se ostvario održivi razvitak. Sam kraj prošlog stoljeća definira ‘niskoenergetsku arhitekturu ’ kao ‘trolitarsku kuću’ i tzv. ‘pasivnu kuću’ ili ‘jednolitarsku kuću’, odnosno energetski standard potrošnje ekvivalenta jedne litre loživog ulja po m2 godišnje za zagrijavanje prostora. Na prijelazu stoljeća i u Hrvatskoj se počinju projektirati i izvoditi pasivne ili vrlo niskoenergetske zgrade, jer projektiranje i izvedba takve arhitekture novogradnje i obnove svih namjena postaje standard u Europskoj uniji.
Na temelju dugogodišnjeg istraživačkog i stručnog iskustva autor je prije petnaestak godina iskazao ideju o potrebi redefinicije arhitekture, koja uz sve dosadašnje prostorne, funkcionalne, oblikovne i konstrukcijske odrednice postaje izraziti energetski medij. Brojnim stručnim i znanstvenim radovima, prvim ostvarenjima pasivnih sunčanih obiteljskih kuća, autor u daljnjem radu koncipira ‘arhitekturu energetskog funkcionalizma’, ‘arhitekturu kao energanu’, ‘energetski samodostatnu i bezemisijsku’ arhitekturu, a konačno, daljnjim tehnologijskim razvojem ‘plus energetsku’ arhitekturu koja proizvodi i veću količinu energije od vlastitih potreba.
Energetski model pasivne kuće s već četvrt stoljeća iskustva u desetcima tisuća primjera novogradnje i obnove do ‘faktora 10’ postao je realna podloga za ostvarenje scenarija EU za energetsku učinkovitost i održivost ‘3 × 20’ do 2020. godine. To je model koji osigurava visoke zahtjeve zdravstvene, toplinske, svjetlosne i zvučne udobnosti te stalnu vrhunsku kakvoću zraka unutarnjeg prostora. Od 2012. godine EU vrlo niskoenergetsku arhitekturu naziva ‘energetski gotovo nultom’ što svjedoči o današnjem realitetu donedavnih vizija.
Iako relativno malobrojni, usprkos ogromnom potencijalu sunčeve energije u Hrvatskoj, projekti i ostvarenja pasivne sunčane arhitekture značajan su prinos arhitektonskoj misli i praksi u području energetski učinkovite i održive arhitekture koja se kontinuirano od početka osamdesetih godina razvija usporedo sa sukladnim etičkim opredjeljenjima današnje civilizacije. Usporedo s projektima i ostvarenjima prvih obiteljskih kuća, 1985. godine proveden je jedan od međunarodno najviše ocjenjivanih projekata energetske i ambijentalne obnove na primjeru naselja Trnsko u Zagrebu, ujedno kao prvi međunarodni znanstveno-istraživački projekt našeg Arhitektonskog fakulteta pod vodstvom prof.dr.sc. Grozdana Kneževića, uz suradnike Ljubomira Miščevića i Bojana Baletića i supervizora s Lawrence Berkeley National Laboratory, Berkeley, California, prof.dr.sc. Vladimira Bazjanca.
Početak ovog stoljeća i tisućljeća obilježavaju globalne konvencije o zaštiti i unaprjeđivanju stanja okoliša uz odgovarajuće lokalne aktivnosti na implementaciji raznih sporazuma i direktiva, a posebice u području energetske učinkovitosti kao temeljne sastavnice koncepta smanjenja emisija i globalnog zatopljenja kako bi se ostvario održivi razvitak. Sam kraj prošlog stoljeća definira ‘niskoenergetsku arhitekturu ’ kao ‘trolitarsku kuću’ i tzv. ‘pasivnu kuću’ ili ‘jednolitarsku kuću’, odnosno energetski standard potrošnje ekvivalenta jedne litre loživog ulja po m2 godišnje za zagrijavanje prostora. Na prijelazu stoljeća i u Hrvatskoj se počinju projektirati i izvoditi pasivne ili vrlo niskoenergetske zgrade, jer projektiranje i izvedba takve arhitekture novogradnje i obnove svih namjena postaje standard u Europskoj uniji.
Na temelju dugogodišnjeg istraživačkog i stručnog iskustva autor je prije petnaestak godina iskazao ideju o potrebi redefinicije arhitekture, koja uz sve dosadašnje prostorne, funkcionalne, oblikovne i konstrukcijske odrednice postaje izraziti energetski medij. Brojnim stručnim i znanstvenim radovima, prvim ostvarenjima pasivnih sunčanih obiteljskih kuća, autor u daljnjem radu koncipira ‘arhitekturu energetskog funkcionalizma’, ‘arhitekturu kao energanu’, ‘energetski samodostatnu i bezemisijsku’ arhitekturu, a konačno, daljnjim tehnologijskim razvojem ‘plus energetsku’ arhitekturu koja proizvodi i veću količinu energije od vlastitih potreba.
Energetski model pasivne kuće s već četvrt stoljeća iskustva u desetcima tisuća primjera novogradnje i obnove do ‘faktora 10’ postao je realna podloga za ostvarenje scenarija EU za energetsku učinkovitost i održivost ‘3 × 20’ do 2020. godine. To je model koji osigurava visoke zahtjeve zdravstvene, toplinske, svjetlosne i zvučne udobnosti te stalnu vrhunsku kakvoću zraka unutarnjeg prostora. Od 2012. godine EU vrlo niskoenergetsku arhitekturu naziva ‘energetski gotovo nultom’ što svjedoči o današnjem realitetu donedavnih vizija.
