Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta – izložba u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU 18.9. u 19 sati

"Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta" jubilarna je izložba kojom se obilježava stogodišnjica (1919.-2019.) kontinuirane izobrazbe arhitekata u Zagrebu i Hrvatskoj. U vremenskom luku od Tehničke visoke škole, Tehničkog fakulteta, Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta i samostalnog Arhitektonskog fakulteta izložba traga za nevidljivim i neopipljivim, onime što se karakterizira kao rukopis ili duh škole koji opstoji mimo svih institucijskih reorganizacija, promjena naziva i njezinih nastavnika. Ne radi se, stoga, o retrospektivnom, sveobuhvatnom pogledu na bitne događaje i dosege iz stogodišnje povijesti već predstavlja jedan fokusirani te ograničeni prikaz koji slijedi vrijednosnu liniju dugogodišnjeg istraživačkog projekta Arhitektonskog fakulteta – "Atlas arhitekture". Izložbom se želi u kontinuiranom prostornom slijedu istaknuti četiri zasebne cjeline u četiri muzejske sobe koje međusobnom interferencijom natkrivaju period ograničen početkom 20. stoljeća te seže sve do početka 21. stoljeća. Izbor nije usmjeren na osvijetljavanje pojedinih ličnosti već više na rezultate rada nastavnika i profesora škole, načine na koje su oni definirali konture onoga što prepoznajemo rukopisom zagrebačke škole te mogućnostima interpretacije i ponovnog čitanja tih rezultata s ciljem instruiranja današnje edukacije na samom fakultetu.

Izložba se otvara u Muzeju arhitekture 18. rujna 2019. u 19 sati te ostaje otvorena do 18. listopada 2019. godine. Kuratori i autori postava su prof.dr.sc. Andrej Uchytil i dr.sc. Melita Čavlović. U periodu trajanja izložbe biti će organizirano predavanje i tematsko vodstvo koje će biti naknadno najavljeno.

Obilježavanje stogodišnjice Tehničke visoke škole (1919.-2019.) u Hrvatskom muzeju arhitekture zamišljeno je kao tek jedna od triju izložaba koje će istovremeno popratiti ovaj značajni jubilej. Izložba se oslanja na valorizaciju određenog senzibiliteta, pristupa ili konteksta koje možemo nazvati rukopisom i trajnom memorijom zagrebačke škole natkrivene institucijom Arhitektonskog fakulteta. Stoga je namjera i ambicija predočiti jednu fokusiranu liniju razvoja arhitektonske misli škole arhitekture koja uključuje arhitekte, urbaniste, teoretičare i povjesničare koji su svi zajedno djelovali upravo ovome na tragu.

Izložba strukturirana na nekoliko segmenata elaborira generacijski izbor predstavljenih nastavnika, a taj započinje Viktorom Kovačićem (1874.-1924.) i završava Ivanom Crnkovićem (1941.-2017.). Raspon zapravo demonstrira jednu homogenu, no svakako evolutivnu liniju koja je obilježavala projektantski pristup izabranih autora. Djela tih autora stoga se ne razmatraju kao slijed karakteristika njihova individualnoga autorskog pristupa, već kao djela koja međusobnom interferencijom predočavaju upravo konzistentan rukopis zagrebačke škole. Njihova kulturna i pedagoška pouka, nevezana vremenom nastanka i kurikulom nastavnika, stoga i jest duktus Fakulteta.

Prva od cjeline "iz ARHIVa" posvećena je prikazu autentičnih artefakata nastavnika Arhitektonskog fakulteta koji  svi zajedno predočavaju određenu sličnost, točnije duh koji povezuje njihovo djelovanje. Uza slikovne prikaze fotografija, izvornih publikacija, nacrta i artefakata izbor uključuje radove arhitekata, urbanista, teoretičara i povjesničara koji su tekstom, slikom ili nacrtom gradili vrijednosti zagrebačke škole. Drugo poglavlje, koje evocira nekoć tradicionalnu HEMEROTEKU tlocrta, presjeka i karakterističnih prikaza odabranih projekata, bavi se interpretacijom - točnije demonstracijom rukopisa škole. Treće poglavlje oslovljava EDUKACIJU arhitekata. Ona se istraživačkom studijom trodimenzionalne biti discipline dočarava slijedom analitičkih maketa. Posljednje poglavlje "radova u KONTEKSTu" čine odabrani fotografski prikazi izvedenih djela. Prethodnim poglavljima elaborirani najprije arhivski (autentični), nakon toga analitički i tekstualni (interpretacijski), sada se zaključuju  kontekstualnim ilustracijama kojima se manifestira njihovo šire kulturno, urbano i društveno djelovanje.

Postavljeni radovi jesu oni umrlih autora, stoga su i relevantno čuvani u instituciji Muzeja. Generacijski raspon od Viktora Kovačića (1874.-1924.) do Ivana Crnkovića (1941.-2017.) rastvara povijesno (1918.-1991.) i arhitektonsko vrijeme od protomoderne, moderne do postmoderne te sociološko vrijeme kapitalističke i socijalističke modernizacije obilježeno rupturama Prvoga, Drugoga i Domovinskoga rata. U sinkopama svjetske ekonomske krize krajem dvadesetih i konglomerata centralnih i periferalnih događaja – svjetonazorskih energetskih i političkih kriza i obrata 1968.-1973.stoje pak njegovi civilizacijski međaši.

Izložba je konstatacija odgovora discipline njegovanog na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu u kontekstu diskursa autonomije arhitekture u danom odrazu vremena, odgovora koji je u i onim vremenima težio rezultatu daleko iznad okolnosti toga svojega, danoga vremena. Izložba ne nudi definiciju, već poziva tragom latentnih konotacija stvaranju aktivne memorije – uvjeta škole arhitektova metiersa za danas.