Od pasivne sunčane do energetski gotovo nulte arhitekture
Stručni rad
Od pasivne sunčane do energetski gotovo nulte arhitekture
Od pasivne sunčane do energetski gotovo nulte arhitekture
Od pasivne sunčane do energetski gotovo nulte arhitekture
Od pasivne sunčane do energetski gotovo nulte arhitekture
Od pasivne sunčane do energetski gotovo nulte arhitekture

Od pasivne sunčane do energetski gotovo nulte arhitekture

Sedamdesetih godina xx. stoljeća svjetska energetska kriza je rezultirala globalnim političkim i teritorijalnim sukobima. Potakla je iznalaženja raznih rješenja za smanjenje energetske potrošnje izgrađene okoline. Prostorno planiranje i urbanizam daju odgovore energetski i ekološki koncipiranim sunčanim naseljima i gradovima. Arhitektura odgovara ‘pasivnom sunčanom’ i(li) ‘bioklimatskom’ arhitekturom koja uz pretpostavku napredne građevinske fizike za intenzivno rabi obnovljive izvore energije. To je poglavito sunčevo zračenje koje se pomoću pasivnih i aktivnih sustava integriranih u arhitektonski omotač pretvara u toplinsku energiju ili električnu struju.

Iako relativno malobrojni, usprkos ogromnom potencijalu sunčeve energije u Hrvatskoj, projekti i ostvarenja pasivne sunčane arhitekture značajan su prinos arhitektonskoj misli i praksi u području energetski učinkovite i održive arhitekture koja se kontinuirano od početka osamdesetih godina razvija usporedo sa sukladnim etičkim opredjeljenjima današnje civilizacije. Usporedo s projektima i ostvarenjima prvih obiteljskih kuća, 1985. godine proveden je jedan od međunarodno najviše ocjenjivanih projekata energetske i ambijentalne obnove na primjeru naselja Trnsko u Zagrebu, ujedno kao prvi međunarodni znanstveno-istraživački projekt našeg Arhitektonskog fakulteta pod vodstvom prof.dr.sc. Grozdana Kneževića, uz suradnike Ljubomira Miščevića i Bojana Baletića i supervizora s Lawrence Berkeley National Laboratory, Berkeley, California, prof.dr.sc. Vladimira Bazjanca.

Početak ovog stoljeća i tisućljeća obilježavaju globalne konvencije o zaštiti i unaprjeđivanju stanja okoliša uz odgovarajuće lokalne aktivnosti na implementaciji raznih sporazuma i direktiva, a posebice u području energetske učinkovitosti kao temeljne sastavnice koncepta smanjenja emisija i globalnog zatopljenja kako bi se ostvario održivi razvitak. Sam kraj prošlog stoljeća definira ‘niskoenergetsku arhitekturu ’ kao ‘trolitarsku kuću’ i tzv. ‘pasivnu kuću’ ili ‘jednolitarsku kuću’, odnosno energetski standard potrošnje ekvivalenta jedne litre loživog ulja po m2 godišnje za zagrijavanje prostora. Na prijelazu stoljeća i u Hrvatskoj se počinju projektirati i izvoditi pasivne ili vrlo niskoenergetske zgrade, jer projektiranje i izvedba takve arhitekture novogradnje i obnove svih namjena postaje standard u Europskoj uniji.

Na temelju dugogodišnjeg istraživačkog i stručnog iskustva autor je prije petnaestak godina iskazao ideju o potrebi redefinicije arhitekture, koja uz sve dosadašnje prostorne, funkcionalne, oblikovne i konstrukcijske odrednice postaje izraziti energetski medij. Brojnim stručnim i znanstvenim radovima, prvim ostvarenjima pasivnih sunčanih obiteljskih kuća, autor u daljnjem radu koncipira ‘arhitekturu energetskog funkcionalizma’, ‘arhitekturu kao energanu’, ‘energetski samodostatnu i bezemisijsku’ arhitekturu, a konačno, daljnjim tehnologijskim razvojem ‘plus energetsku’ arhitekturu koja proizvodi i veću količinu energije od vlastitih potreba.

Energetski model pasivne kuće s već četvrt stoljeća iskustva u desetcima tisuća primjera novogradnje i obnove do ‘faktora 10’ postao je realna podloga za ostvarenje scenarija EU za energetsku učinkovitost i održivost ‘3 × 20’ do 2020. godine. To je model koji osigurava visoke zahtjeve zdravstvene, toplinske, svjetlosne i zvučne udobnosti te stalnu vrhunsku kakvoću zraka unutarnjeg prostora. Od 2012. godine EU vrlo niskoenergetsku arhitekturu naziva ‘energetski gotovo nultom’ što svjedoči o današnjem realitetu donedavnih vizija.
Karta